Piše: Protojerej-stavrofor dr Velibor Džomić
Nije morao Budo Simonović da prelazi preko brda i dolova i da tabana do Nove Varoši kako bi istraživao to „čudo o sestri” i njenoj ulozi u ubistvu rođenog brata. Mogao je da skokne do Rečina i istraži ulogu sestre Milića Redžića u njegovom stradanju. Kakvih sve tema ima po Crnoj Gori, težih i tragičnijih od Purićkine, pa je simptomatično što i to nisu bile teme za Buda Simonovića.
Budo Simonović nije krenuo ni tragom čuvenog prote Mirka Simonovića, uglednog sveštenoslužitelja moračkog kraja poslije Drugog svjetskog rata, koji je 8. maja 1950. godine izvijestio Mitropoliju sljedeće:
„U groblju kod Manastira Morače prije neki dan neko je slomio nadgrobnu ploču na grobu počivšeg sveštenika Andrije Simonovića, u istom groblju je vršena nužda (nečistoća). Stvar sam prijavio Sreskom narodnom odboru u Kolašinu i molio ga da za ubuduće spriječi dalje lomljenje i vršenje nečistoće po groblju.”
Prota Mirko Simonović (inače, ovaj prota je kao nadležni paroh tadašnjeg učenika Rista Radovića, a današnjeg mitropolita Amfilohija, preporučio za upis u bogosloviju) 1951. godine izvijestio je Mitropoliju da su nepoznata lica srušila nadgrobni spomenik serdara Mijata Redžića kod Crkve Svetog Dimitrija u Kolašinu. Posebna je tema spaljivanje srednjovjekovnih rukopisnih knjiga Manastira Morače. Ko je zapalio moračke knjige? Ili, prije toga, svjedočenje o bratoubilaštvu i skrnavljenju Manastira Morače u vrijeme Drugog svjetskog rata koje mi je, po blagoslovu mitropolita Amfilohija, u pisanoj formi pred smrt dao divni protojerej-stavrofor Mileta Simonović iz Amerike. Biblijska, golgotska, mučenička istorija našeg naroda, ali dosad „sto konaka” daleko od Buda Simonovića.
Mogao bih danima i mjesecima da navodim primjere tih zločina i razne slučajeve bratoubilaštva. Ali, nisam imao iluziju da će Budo Simonović bilo šta dublje shvatiti o suštini našeg stradanja od onoga što sam tokom ove rasprave napisao. Da ne idemo dalje od današnje Crne Gore, koja je pokrivena legalnim i nelegalnim video-nadzorom, u kojoj djeluju različite bezbjednosne službe, postoje forenzički centri, istražni organi. U tim i takvim uslovima desetine i desetine ubistava, od kojih je najpoznatije i najkrvavije ubistvo Duška Jovanovića, nije rasvijetljeno. Svjestan sam toga da se zločini u svakom detalju ne mogu rasvijetliti poslije skoro 80 godina!
Posebna je priča Simonovićevo neprihvatanje argumentacije i olako kvalifikovanje, što me samo navodi na zaključak da je, nažalost, imao neki lični, meni još uvijek nepoznati, razlog u ovom slučaju. Stičem utisak da je Simonović godinama prežao ne bi li me u kakvoj riječi uhvatio. I, zaista, od svih mojih knjiga, autorskih tekstova i izjava koje su objavljivane u raznim medijima, Simonović je našao samo jednu rečenicu u televizijskoj emisiji kod Milomira Marića. Nema meni veće pohvale od tog saznanja. Sa te strane, veoma sam zadovoljan što je ova rasprava pokazala tu istinu.
Takođe, zadovoljan sam i zbog toga što je Budo Simonović nesvjesno pokrenuo priču o zločinima komunista nad našim narodom. Otvorena je Pandorina kutija. Onaj kome je najviše odgovaralo da se o tome ćuti presudno je doprinio da se o toj našoj bolnoj temi na ovakav način progovori. I na tome hvala Budu Simonoviću.
Nije nepoznato da ne bježim od polemike. Čudi me samo što se u toliko nastavaka Simonović trudio da podigne nivo ove polemike u svojim tekstovima, ali mu to, nažalost, nije pošlo za perom. Emocije su, očigledno, bile prejake. Zbog toga molim čitaoce „Dana” za razumijevanje. Nažalost, nemoguće je bilo, i pored moje dobre volje, da odbranim Buda Simonovića od njega samoga. Ili, tačnije, od njegovih prejakih emocija i vezanosti za neprezuveni komunizam.
Ruku na srce, nisam vidio i ne vidim nijedan razlog što je Simonović u ovoj raspravi provocirao pravoslavne vjernike kojima je kao ateista prizivao velikoga Boga u pomoć „ako vjeruju ili ljube ruku ovakvom bogoslužitelju”. Ne zna Budo Simonović da se ruka ljubi bečkim damama i pariskim frajlama, a da se od pravoslavnog sveštenika uzima blagoslov. Da li to znači da Budo Simonović pravoslavnim vjernicima u ove blage, božićne dane šalje poruku da im nije potreban blagoslov i da više nikako i nipošto ne idu u crkve u kojima služi sveštenik Velibor Džomić? E, pa ni to stvarno nije trebalo Budu Simonoviću!
Sklon sam da vjerujem da se Budo Simonović šalio kad je napisao da se „istinski plaši” ljudi poput mene – „sa maštom, pogotovu ako se kriju u svešteničkoj odori, jer nije siguran da tu `maštu` ne bi i otjelotvorili da ih zapadne”. Neka se ne plaši Budo! Ali, trebalo bi da zna da sveštenici ne nose „odore”, nego mantije i odežde. Kako je utvrdio da se Velibor Džomić „krije u svešteničkoj odori” – nikako mi nije jasno. Mogao je Budo sve to da napiše, jer je znao da nije tačno i da ću kao sveštenik oprostiti.
Uredništvo „Dana” je pokazalo veliko strpljenje u ovoj polemici koja je trajala čitav mjesec dana. I na tome zahvaljujem uredništvu. Nije mi poznato da je neko toliko dugo polemisao u Crnoj Gori. Ruku na srce, ne bih ni odgovarao Budu Simonoviću da ga ne poznajem.
KRAJ
Uredništvo „Dana”
ovim prilogom
zaključuje polemiku